Al-Anbiya

¹Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.

²I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju,

³srca nehajnih. Oni koji su nepravdu počinili tajno se sašaptavaše: “Je li ovaj nešto drugo do čovjek kao i vi?! Zar ćete se prikloniti vradžbini, a vidite da to jest?!”

⁴“Gospodar moj zna”, reče on, “što se govori i na nebu i na Zemlji; On sve čuje i sve zna!”

⁵Oni, čak, govore: “To su samo smušeni snovi, on ga izmišlja, on je pjesnik, neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!”

⁶Nijedan grad koji smo Mi prije njih uništili nije u čudo povjerovao, pa zar će ovi vjerovati?

⁷I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!

⁸Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, niti su besmrtni bili.

⁹Poslije smo im obećanje ispunjavali, i njih i one koje smo htjeli spašavali, a one koji su pretjerali, uništavalili.

¹⁰Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto ne razumijete?

¹¹A koliko smo samo uništili naselja koja su nepravdu činila i poslije kojih smo druge narode podigli!

¹²I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.

¹³“Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas netko što upitati.”

¹⁴“Teško nama,” oni bi govorili, “mi smo, zaista, nepravedni bili!”

¹⁵I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno, nepomičnim.

¹⁶Mi nismo stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih da se zabavljamo.

¹⁷Da smo htjeli uzeti neku zabavu, uzeli bismo je od Nas, ali Mi to ne činimo.

¹⁸Međutim, istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane – a teško vama zbog onog što o Njemu iznosite!

¹⁹Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Ga obožavaju i ne zamaraju se.

²⁰Slave Ga noću i danju, ne malaksavaju.

²¹Zar će kumiri, koje oni od zemlje prave, mrtve oživjeti?

²²Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onog što Mu pripisuju!

²³On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.

²⁴Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: “Dajte vaš dokaz! Ovo je opomena za one koji su sa mnom, a i opomena za one koji su bili prije mene.” Međutim, većina njih ne zna Istinu, pa se okreću.

²⁵Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema istinskog Boga osim Mene, zato Mene obožavajte!”

²⁶Oni govore: “Milostivi ima dijete!” Uzvišen neka je On! A anđeli su samo robovi poštovani.

²⁷Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.

²⁸On zna što su radili i što će uraditi, i oni će se samo za onog kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz strahopoštovanja prema Njemu, brižni.

²⁹A onog od njih koji bi rekao: “Ja sam, doista, pored Njega, bog!” kaznili bismo Paklom, jer Mi tako kažnjavamo nepravedne.

³⁰Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?

³¹Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potrese, i po njima smo prolaze i staze učinili da bi oni kuda žele stizali.

³²I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.

³³I On je Taj Koji je stvorio noć i dan, i Sunce i Mjesec, i svi oni u svemiru plove.

³⁴Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?

³⁵Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.

³⁶Kad te vide nevjernici, samo ti se rugaju: "Je li to onaj koji vaše bogove huli?” A oni sami ne vjeruju kad se spomene Milostivi.

³⁷Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazat ću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte!

³⁸Oni govore: “Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?”

³⁹A da nevjernici znaju da tada neće moći otkloniti vatru od lica svojih i leđa svojih, i da im nitko neće moći pružiti pomoć,

⁴⁰nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i neće je moći nazad vratiti i neće im se vremena dati!

⁴¹I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali.

⁴²Reci: “Tko će vas od Milostivog noću i danju štititi?” Nitko! Pa ipak oni od Kurana glave okreću.

⁴³Zar oni imaju božanstva, osim Nas, koja će ih obraniti?! Ona sama sebi ne mogu pomoći, niti se od Nas mogu zaštititi.

⁴⁴Mi smo ovima, a i predcima njihovim, dali da uživaju tako da im se život u tome oduljio. A zar oni ne vide da Mi Zemlju s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako će oni biti pobjednici?!

⁴⁵Reci: “Ja vas opominjem Objavom!” ali gluhi ne čuju poziv kad se opominju.

⁴⁶A da ih samo dašak kazne Gospodara tvog dotakne, sigurno bi povikali: “Teško nama, doista smo sami sebi nepravdu učinili!”

⁴⁷Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne vage postaviti, pa se nikom krivo neće učiniti. Ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo to iznijeti na vidjelo. A dosta je to što ćemo Mi račune svoditi.

⁴⁸Mi smo Mojsiju i Aronu dali Toru, svjetlo i pouku za one koji se budu grijeha klonili,

⁴⁹za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kad ih nitko ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli.

⁵⁰A i ovaj Kuran je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poričete?

⁵¹Mi smo još prije Abrahamu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.

⁵²Kad on ocu svom i narodu svom reče: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”

⁵³Rekoše: “Našli smo naše pretke da ih obožavaju.”

⁵⁴“I vi ste, a i predci vaši su bili u očitoj zabludi”, reče.

⁵⁵“Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?” upitaše oni.

⁵⁶“Ne”, reče. “Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje. On je njih stvorio i ja sam vam za to jedan od svjedoka.

⁵⁷Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!”

⁵⁸I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili.

⁵⁹“Tko uradi ovo sa bogovima našim?” povikaše oni. “Zaista je nasilnik!”

⁶⁰“Čuli smo jednog momka kako ih huli,” rekoše, “ime mu je Abraham.”

⁶¹“Dovedite ga da ga ljudi vide,” rekoše, “da posvjedoče.”

⁶²“Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Abrahame?” upitaše.

⁶³“To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti”, reče on.

⁶⁴I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: “Vi ste, zaista, nepravedni!”

⁶⁵Zatim glave oboriše i rekoše: “Ti znaš da ovi ne govore!”

⁶⁶“Pa zašto, onda, umjesto Allaha obožavate one koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?” upita on.

⁶⁷“Teško vama i onima koje, umjesto Allaha, obožavate! Zašto se ne opametite?”

⁶⁸“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!” povikaše.

⁶⁹“O vatro,” rekosmo Mi, “postani hladna, i spas Abrahamu!”

⁷⁰I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo,

⁷¹i spasismo i njega i Lota u zemlju koju smo za ljude blagoslovili,

⁷²i poklonismo mu Izaka, i Jakova, kao unuka, i sve ih učinismo dobrim.

⁷³I učinismo ih vođama da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da zekat udjeljuju, i samo su Nas obožavali.

⁷⁴I Lotu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kome su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo – to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao,

⁷⁵i u milost Našu ga uvedosmo; on je, doista, od onih dobrih.

⁷⁶I Noi se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad njegovu od jada velikog spasismo,

⁷⁷i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.

⁷⁸I Davidu i Solomonu, kad su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle – i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu,

⁷⁹i učinismo da Solomon pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I podčinismo planine i ptice da s Davidom Allaha slave – sve to Mi smo učinili.

⁸⁰I naučismo ga da izrađuje pancire za vas da vas štite u borbi s neprijateljem – pa zašto niste zahvalni?

⁸¹A Solomonu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili, a Mi sve dobro znamo.

⁸²I đavole neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.

⁸³I Joba, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji.”

⁸⁴I Mi mu se odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, obitelj njegovu, i uz njih još toliko, i da bude opomena onima koji su Nama pokorni.

⁸⁵I spomeni Išmaela, i Idrisa, i Zulkifla, a svi su oni bili strpljivi.

⁸⁶I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri.

⁸⁷I spomeni Zunnuna,[1] kada srdit ode i pomisli da ga nećemo u tjesnac sa smrtnim ishodom dovesti, pa poslije u tminama zavapi. “Nema istinskog Boga osim Tebe, Uzvišen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!”

⁸⁸Pa mu se odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.

⁸⁹I spomeni Zahariju, kada pozva Gospodara svoga: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me samog, Ti si najbolji Nasljednik!’’

⁹⁰Pa smo mu se odazvali i poklonili mu Jahju (Ivana) i suprugu mu izliječili. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.

⁹¹I spomeni onu koja je sačuvala čednost – djevičanstvo svoje, pa smo u nju Naš duh udahnuli, i nju i sina njezina učinili da budu svim svjetovima znamenje.

⁹²Doista, ova vaša vjera – jedna je vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, pa Me obožavajte!

⁹³I oni su se između sebe u vjeri podvojili, a svi će se Nama vratiti.

⁹⁴Tko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati, jer smo ga, sigurno, Mi pribilježili.

⁹⁵A dopušteno nije da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi uništili vrate!

⁹⁶I kad se oslobode Gog i Magog i kad se budu niz sve strmine žurno spuštali,

⁹⁷i približi se istinita prijetnja, tada će se pogledi nevjernika ukočiti. “Teško nama, mi smo prema ovom ravnodušni bili, mi smo sami sebi nepravdu učinili!”

⁹⁸I vi i oni koje pored Allaha obožavate bit ćete gorivo u Paklu, a u njega ćete, doista, ući.

⁹⁹Da su oni bogovi, ne bi u njega ušli, i svi će u njemu vječno boraviti.

¹⁰⁰U njemu će prigušeno uzdisati, u njemu ništa radosno neće čuti.

¹⁰¹A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti.

¹⁰²Huku njegovu neće čuti, i vječno će u onom što im budu duše željele uživati.

¹⁰³Neće ih brinuti najveći užas, nego će ih anđeli dočekivati: “Evo ovo je vaš dan, vama obećan!”

¹⁰⁴Na Dan kad smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje, onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti, to je obećanje Naše, Mi ćemo, doista, to učiniti.

¹⁰⁵Mi smo u objavama, poslije Ploče pomno čuvane, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.[2]

¹⁰⁶U ovom je, doista, pouka za ljude koji budu Allaha obožavali.

¹⁰⁷A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.

¹⁰⁸Reci: “Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, pa samo Njemu budite predani!”

¹⁰⁹I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam je li blizu ili daleko ono čime vam se prijeti.

¹¹⁰On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete.

¹¹¹A ja ne znam da nije to vama iskušenje i pružanje uživanja još za neko vrijeme."

¹¹²“Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili,” reče on, “a Gospodar naš Svemilosni jeste Onaj od Kojega treba tražiti pomoć protiv onoga čime Ga opisujete.”