Al-Fajr

¹Tako mi zore,

²i deset noći,

³i parnog i neparnog,

⁴i noći kada nestaje,

⁵zar to pametnom zakletva nije?

⁶Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa narodom Ad uradio,

⁷sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,

⁸kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;

⁹i sa Semūdom, koji su stijene u dolini klesali,

¹⁰a i sa faraonom, koji je vojsku imao,

¹¹koji su na Zemlji obijesni bili,

¹²i smutnje na njoj umnožili,

¹³pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio,

¹⁴a Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

¹⁵A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj mene je počastvovao!”

¹⁶A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio!”

¹⁷A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

¹⁸i da se puki siromah nahrani – jedan drugoga ne podstičete,

¹⁹a nasljedstvo pohlepno jedete

²⁰i imetak pretjerano volite.

²¹Uistinu, kada Zemlja bude u komadiće zdrobljena,

²²i kada dođe Gospodar tvoj, a meleci budu sve red do reda,

²³i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –

²⁴i reći će: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”

²⁵A Dan taj niko neće kao On kažnjavati

²⁶i niko neće kao On u okove okivati.

²⁷A ti, o dušo smirena,

²⁸vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

²⁹pa uđi među robove Moje

³⁰i uđi u Džennet Moj!